U subotu 4. prosinca u Galeriji moderne i suvremene umjetnosti u Veloj Luci otvara se izlozba fotografija Pava Urbana pod nazivom Posljednje slike. Rijec je o dvanaest fotografija, 7 u boji i 5 crno-bijelih, snimljenih 6. prosinca 1991. u rano ujutro, tijekom najzesceg ratnog razaranja Dubrovnika. Osim fotografija na izlozbi se prikazuje i 13-minutni dokumentarni film o autoru.
Pavo Urban bio je iznimno talentiran i nerazumno neustrasiv fotograf ciji je stvaralacki put prekinut u svojoj uzlaznoj putanji, gotovo na samom pocetku. Umjesto odlaska u Zagreb na studij kamere koji je upravo bio upisao, Pavo se vec krajem rujna 1991. ukljucuje u obranu napadnutog Dubrovnika. Branio ga je i kao vojnik i kao fotograf-svjedok svih pojedinosti njegova ratnog zivota i stradanja. Skolovao se uzivo, na uzarenom terenu i sazrio naglo. U nepuna dva mjeseca, do svoje pogibije 6. prosinca 1991., stvorio je briljantan opus za kakav vecini nije dovoljan cijeli dugi zivot.
Njegova posljednja serija fotografija pravo je remek-djelo, ti snimci kao da su rezultat preciznog projekta, scenarija, a ne tek neposredne, munjevite reakcije na ekstremnu situaciju ratne pogibelji. Snimajuci iz pozicije Vrata od Ploca perspektivu Straduna s nasuprotnim Vratima od Pila, Pavo je cudesnom intuicijom odredio kadar u kome ce se odvijati najveca drama proslostoljetnog Dubrovnika. U prvoj snimci ne događa se nista, vidimo samo pust Grad u tmurno prosinacko jutro. No vec na sljedecoj je pakao, u dnu Straduna vatra i eksplozija od koje se trese i grad i kamera. Pavo, međutim, potpuno sabrano nastavlja pratiti događaj te, ignorirajuci opasnost, pazljivim kadriranjem, u 12 sekvenci dokumentira njegov razvoj.
U posljednjoj crno-bijeloj fotografiji Pavo kao da je oprostajno zagrlio cijeli Grad. Naime, u toj, između dvije eksplozije nastaloj snimci objedinjeni su svi oni toposi koji cine ideju Dubrovnika: s lijeve strane kadra rub je zvonika, gradske prostorne osi. S desne je Sponza, vrhunac njegove arhitekture. Tu je i hram Sv. Vlaha, zastitnika Grada, Stradun, njegova vitalna arterija. Naposljetku, u samom sredistu slike okomica je Orlandova stupa, spomenika legendarnom osloboditelju, mjesto koje sublimira Slobodu kao sam njegov sinonim, misao-vodilju kroz cijelu povijest.
Nakon te zgusnute, sveobuhvatne snimke, u neposrednoj blizini eksplodirala je sljedeca granata cija krhotina Pava Urbana smrtno ranjava.
Pavo Urban rođen je u Dubrovniku, 1. kolovoza 1968. Zavrsio je Srednju pomorsku skolu i bio student Pomorskog fakulteta u Dubrovniku. Plovio je kratko na bijeloj floti Jadrolinije. Fotografijom se, kao autodidakt, poceo baviti u srednjoj skoli. Poslije postaje clan Foto kluba Marin Getaldic u Dubrovniku. U rujnu 1991. godine primljen je na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, na smjer Filmsko i TV snimanje, ali studij nije nikad zapoceo jer je odlucio ostati u ratnom Dubrovniku. Kao dragovoljac vec 29. rujna 1991. nalazi se na prvoj crti bojisnice u Župi Dubrovackoj. Ondje otpocinje njegov ratni fotografski opus (rat-art). Padom Župe Dubrovacke vratio se u Dubrovnik, gdje pocinje raditi za Dubrovacki vjesnik i Slobodnu Dalmaciju kao ratni reporter. U tom svojstvu zabiljezio je i prvi pogodak u povijesnu gradsku jezgru, 26. listopada 1991. Svoj je posao obavljao izuzetno sustavno i savjesno. Tako je u rano jutro 6. prosinca 1991., između 7 i 8 sati, poceo snimati i najzesci napad na Dubrovnik. Na kraju te dramaticne serije od 12 snimki je i poginuo. Bile su mu 23. godine.
Nakon smrti, njegove su fotografije izlagane na vise samostalnih i grupnih izlozbi, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Izdane su i dvije knjige njegovih radova, monografija Pavo Urban i Pavo Urban – posljednje slike. Posthumno, dodijeljene su mu brojna priznanja, nagrade i odlikovanja.
Pavo Urban je kultno ime hrvatske fotografije i jedan od najmarkantnijih simbola ratnog Dubrovnika.
Write a Comment: