Mihovil Pansini: Zahod i Kako prostor pamti?

siva) (zona – prostor suvremene i medijske umjetnosti, Korcula

predstavlja:

1.

Mihovil Pansini: Zahod

30 – 31. 8., od 21 do 23 h

Fosa (ulica ispred ljetnog kina), Korcula
film projiciran na lokaciji gdje je snimljen 1963.
/ program u suradnji sa UIII, Zagreb, Hrvatskim filmskim savezom, Zagreb i Gradskim muzejom Korcula /

2.

Mihovil Pansini: Kako prostor pamti?
filmovi: Osuđeni (1954.), Brodovi ne pristaju (1955.), Siesta (1958.)

1. – 3. 9.

galerija siva) (zona, Korcula
otvaranje: srijeda 1. 10. od 21 do 23 h
2. i 3. 9. 21 / 22 h

/ program u suradnji sa Hrvatskim filmskim savezom, Zagreb i Gradskim muzejom Korcula /

siva) (zona – prostor suvremene i medijske umjetnosti, Korcula, u suradnji sa UIII, Zagreb, Hrvatskim filmskim savezom, Zagreb i Gradskim muzejom Korcula predstavlja radove klasika avangardnog filma Mihovila Pansinija po prvi puta u njegovom rodnom gradu, Korculi. Predstavljanje Pansinijevog rada pocinje sa dva programa: predstavljanjem filma Zahod iz 1963. na lokaciji na kojoj je snimljen u gradu Korculi, bivsem javnom zahodu a danas trafostanici, te filmskim programom pod nazivom ‘Kako prostor pamti?’, koji sadrzi tri filma: Osuđeni (1954.), Brodovi ne pristaju (1955.) i Siesta (1958.)

ZAHOD
1963, 16′ 50”
Posveceno Dusanu Makavejevu.
Covjek uporno nosi vodu i ispire zahod usklađenim redom i to obredno izvrsavanje duznosti stvara atmosferu izgubljenosti i destrukcije licnosti.

OSUĐENI
1954, 7’47”
Pricom o neumitnosti sudbine jednog kokota, ciji kraj pasivno promatra djevojcica, izrazena je tjeskoba zarobljenosti, okruzenja zicom i unaprijed određene nepromjenljive sudbine.

SIESTA
1958, 5′ 41”
Dvoriste hotela. Ljudi odlaze, prolaze, sjede, kartaju; list papira zaleprsa na lahoru. Kroz prozor hotela sve to promatra djevojka. I kao sto jedno poslije podne prolazi dok ona gleda kroz prozor, tako je prosao i cijeli zivot.

BRODOVI NE PRISTAJU
1955, 15′
Film posvecen Franzu Kafki. O tjeskobi covjeka zarobljenog na otoku okruzenom morem te o njegovim pokusajima da dopre do neceg drugog. Kada naiđe zena, ti pokusaji prestaju, a covjek ostaje zrtvom svoje pasivnosti.

Izvor: www.hfs.hr

————

‘Podsjetnik za razgovor o nekim filmovima’, Mihovil Pansini, e-mail, 14. 7. 2010.:

KORCULA, FRITZ

Poznato je kako se nekom djelu mijenja znacenje. Jedno je u onoga tko se izrazava, drugo u onoga tko gleda, a dva gledatelja imaju dvije slike, i sve se mijenja u vremenu, autor, koji je jedno namjeravao a drugo dobio, mijenja znacenja onoga sto nanovo pred sobom gleda. Tako nove misli, ili stare, ali tek otkrivene, iz tko zna kakvih podrucja, mogu se prikljuciti. I ja sada tako postupam. Netko drugi pomaze mi razumijevati.

Za Zahod

Iz drame no koju Mishima (Honda) gleda na pozornici u knjizi More plodnosti “Dok vucemo kolica s morskom vodom, kako kratko zivimo u ovom tuznom svijetu, kako prolazno!” moze biti motto filma Zahod.

Mishima: “Ljepota koja odrazava plemenitu uzaludnost, besmislenost.” “To sto se događalo na pozornici moglo bi se nazvati esencijom vremena, jezgrom emocije, snom koji se uporno namece stvarnosti. Nije imalo ni cilja ni smisla. Iz trena u tren oblikovalo je ljepotu koja ne pripada ovom svijetu.” “Kijoaki je bio prekrasan. Život mu je bio beskoristan, lisen bilo kakve svrhe.”

To je (novootkrivena) tema Zahoda, Sieste, Brodova koji ne pristaju.

U Zahodu je i u prvoj zamisli, – a posebno godinu dana kasnije, kad je film dobio dodatak, novu osobu, zenu s djecom, – zivot prvog cuvara zahoda prosao bez traga; osjeti se prolaznost vremena i nestanak covjeka u njemu, neka blaga uspomena ne na covjeka, niti na vrijeme, nego na neki osjecaj prolaznosti i besmislenosti koji je lebdio u zraku i koji je bio sladak.

Prvo tumacenje Zahoda. Kad gledas osobu koja radi na svom radnom mjestu, bio to pisac za racunalom, postanska sluzbenica koja utipkava brojeve cekovnih racuna, stolar, brodograditelj, bilo koji radnik u njegovom poslu, ostajes zacuđen kakvu je spretnost moguce razviti vjezbom. Neuralni sustav stvara programe koji automatski djeluju, a povremeno se nadziru samo neke tocke procesa. Cuvar zahoda premda ima parkinsonovu bolest, recimo kao svoju individualnost, svoju bolest, svoje brige, ono sto se vidi kao tremor, sto ga udaljava od drustveno pokornog lika, sve ono sto se ne vidi, sto je sakriveno u njemu, sve sto ga veseli i sto ga muci, prekriveno je drustvenom obvezom, pokoravanju drustvenom sustava, jer on mora funkcionirati kao svatko drugi na svom mjestu, kotacic u stroju, nosi vodu, cisti zahod, prima ljude, obavlja svoje duznosti, a da nitko ne misli na njega kao jedinstvenu osobu.

Toj temi odgovara tema pjesme Danijela Dragojevica kad se sa kceri seta Maksimirom (nađi je i prepisi barem dio),

Zanimljivo je kako Mishima prvotnom znacenju filma dodaje neku novu magicnu simboliku vode, koja je ovdje cak more.

U Vanistinoj knjizi Skizzenbuch citam Putarovo pismo i iz njega izvlacim neke recenice koje mogu biti jedan od tekstova za razumijevanje filma Zahod, najblize prvotnoj zamisli filma: “Nakon mnogogodisnjeg robovanja u svijetu (cinovnickom) stekao sam uvjerenje da bih svoj polozaj morao temeljito promijeniti i osloboditi se sluzenja onome i onima sto je i koji me se doticu samo periferno. U svojoj (sluzbenickoj) karijeri morao sam – ili sam naviknuo – “raditi” mnoge stvari u koje nisam nimalo i nikako vjerovao. U vise navrata bilo je to (sluzbovanje, ili tocnije:) sluzenje ljudima u koje nisam imao gotovo nikakva povjerenja i koji mi ni u cemu nisu bili bliski. Negdje na pocetku bila je to neka vrst podanistva predstavniku vlasti u njenom najodvratnijem obliku.”

“Nalazio sam se u lavini terora ideja i nacela, a ta su smjerala na prisilnu idolatriju nekih iluzornih ciljeva (…) Sluzio sam i sicusnim cinovnickim pigmejima koji su imali ovlasti da mi izdaju dnevna naređenja i da odlucuju o mojoj sudbini. Djelovali su na moju nemilu sudbu i beamteri koji su u nekim prilikama nastojali da mi ‘pomazu’ u smislu mojih sklonosti (a te su se mogle naslutiti). (…) radio sam nalik na poslusnog slugu (mnogo toga sto ni u cemu i nikome nije bilo ni potrebno ni korisno…). U premnogim susretima morao sam razgovarati na ljubazni nacin s ljudima koji ni meni ni ikome drugome nisu bili zanimljivi (…).”

Putarovo tumacenje daje Zahodu autobiografsku crtu.

“Nigdje nije bilo dokaza da se ista dogodilo kao posljedica njegove, Kijoakijeve, smrti, da se zbog nje ista promijenilo. Izgledalo je da je jednostavno izbrisana iz povijesti.” “Nije ostavio ni najmanjeg traga na svijetu.” “Kijoaki je bio prekrasan. Život mu je bio beskoristan, lisen bilo kakve svrhe.”

Mishima, vjerojatno vise od bilo kojeg azijskog pisca ima u sebi europskog utjecaja i nacina misljenja. Izvrsno je poznavao sve umjetnosti Zapada. U njegovim knjigama na nekim se mjestima osjeca i prepoznaje namjerna citatnost, ali mora biti i da o nekim stvarima i nije nista znao. Nije znao, vjerujem, da je Silvio Pelico u zatvoru Piombi pisao olovkom na drvenom stolu, jer mu nisu dali papir, i kad bi ispisao cijelu povrsinu, sve bi ostrugao komadom stakla i pisao nanovo. U tom se ponasanju prepoznaje Mishima, premda je bilo i suprotnih izjava: tijelo ce umrijeti, a ja cu vjecno zivjeti.

More plodnosti nastoji dokazati da bilo sto da radis proci ce bez traga, bez posljedica, kao da nikada nisi ni postojao. Vrijednost ima samo djelovanje kojeg se covjek ne smije odreci bez obzira na besmislenost takvog pothvata. Ne samo Mishima, nego i Camus u Mitu o Sizifu dosao je poslije Silvia Pelica. Izgleda je, silom prilika, jedino Pelico bio vjerodostojni egzistencijalist. I nismo se udaljili, govorimo o Zahodu.

Za Cisto nebo bez oblaka

Cisto nebo bez oblaka nastalo je kao sala da ono sto su graditelji odbacili postane umjetnicko djelo. Tako su i odbacene, pokvarene slike u mom bolnickom fotolaboratoriju, postale izlozbeni predmet na Geffu.

Ali Cisto nebo bez oblaka naknadnim se tumacenjem moze usporediti s Vanistinom slikom Srebrna linija na bijeloj pozadini. Ni u jednome ni u drugome nicega nema, a ipak kad se je sve odbacilo jos uvijek je prisutan medij, u prvom primjeru film, projektor, platno, mogucnost da se nesto gleda i da ima određeno trajanje, vrlo mnogo od znacajki filma. Tako i u Vanistinoj slici postoji platno, okvir, dimenzije, boja, mogucnost da se izlozi pred gledatelje. Marija Gattin za Vanistinu sliku kaze: “Poruka je predstavljanje, ali cega? Samog prisustva umjetnickog stvaranja”.

Za Kino-klub Zagreb

Vanista se danas, pedeset godina kasnije, pita o svom djelu i o Gorgoni: “Sto je to bilo i zasto? Nadahnuta glupost, slijepo otimanje, pokusaj bijega iz sustava, nezadovoljstvo?”

U to doba nastajali su ovakvi filmovi u Kino-klubu Zagreb, u podrumu Narodne tehnike. Mogu se Vanistini razlozi prenijeti i na autore amaterskih filmova, naglasavajuci da Vanista kaze da odgovor ne zna, premda ga daje. To je Vanistin zaista pjesnicki nacin izrazavanja.

Mishima (iz Pomamnog konja): “Velika strast iz tog vremena, osim trajne drage uspomene, sada je postala nesto sto izaziva smijeh”.

Reakcije nekih mladih to potvrđuju i u ovom slucaju. Njihovo ponasanje sasvim je druga tema, gotovo nedokuciva. Ravnodusnost prema okolini, ne samo prema filmu ili knjizevnosti; nije li zastitni zid prema okrutnom svijetu bez razumijevanja za njih: nerazumijevanje kao odgovor na nerazumijevanje.

“Koliko su odluke donijete njegovom voljom proizlazile iz cistog promisljanja, a koliko su, a da toga i nije bio svjestan, bile posljedica prevladavajuceg misljenja tog vremena.” Ne postoji samo prevladavajuce misljenje nego i prevladavajuca osjecajnost. Otpor u mladih ipak je samo prasina vremena, a ispod nje je ljudska osoba jednaka u svakom vremenu i prostoru, tako da mozemo gledati Fellinija, Jarmuscha i Ozua, citati Flauberta, Tolstoja i Mishimu.

Parafrazirajuci Mishimu “Umjetnost nije u sustavu misljenja, vec je starijeg podrijetla”, sto znaci da i ona spada u podrucje o kojemu se ne moze govoriti.

———–

Mihovil Pansini (Korcula, 1926). Zavrsio medicinu u Zagrebu (otorinolaringolog), debitira amaterskim filmom Gospodin doktor (1953). Razvija utjecajnu koncepciju antifilma – ciscenja filma od knjizevnih, filozofskih, moralnih, psiholoskih i drugih struktura, kao i od filmske tradicije, pri cemu se pojednostavljivanjem postupka izbjegava laznost filmskih konvencija; radikalan je primjer apstraktni eksperimentalni film K-3, ili cisto nebo bez oblaka (1963), s praznim ekranom. Glavni je zacetnik i teoreticar GEFF-a (Genre Film Festival, 1963-1970), festivala i skole eksperimentalnog filma. Koristio je izoblicenja slike (Piove, 1958), slucajnu zabiljezbu kamerom privezanom na leđa (Scusa signorina, 1963), a po postupku fiksacije i strukturalne ogoljenosti djela, najuspjelije u Siesti (1958), Dvoristu (1963) i Zahodu, jedan je od najranijih hrvatskih predstavnika stremljenja ka strukturalnom filmu. U reziji, filmskoj teoriji i kritici koristio je spoznaje svoje temeljne struke o percepciji slike i zvuka. Predavao je na Medicinskom te na Filozofskom fakultetu. Ostali vazniji filmova: Osuđeni (1954), Brodovi na pristaju (1955), Zagorski cug (1955), Smirena predvecerja (1955), Život stvari (1955), U jednoj maloj tihoj Kavani (1958), Kamen sam sebi dize spomenik (1958), Pismo iz Hrvatske (1991).

Nikica Gilic, Preuzeto iz Filmskog leksikona, LZ Miroslav Krleza, Zagreb 2003.

———–
Mihovil Pansini

Rođen u Korculi 1926, Mihovil Pasini smatra se jednim od najvecih autora amaterske kinematografije, a bio je pokretac GEFF-a i antifilma. U Kinoklub Zagreb dolazi 1947, ciji clan postaje zajedno s Tomislavom Kobiom. Oba su bii predstavnici revizionistickog krila u Kinoklubu, s kojima zavrsava razdoblje obiteljskih filmova zapoceto osnivanjem Kinokluba Zagreb, koje su obiljezili autori poput Paspe i Miletica. I Pansini je zapoceo s obiteljskim filmovima, ali se 1955. na 3. festivalu jugoslavenskog amaterskog filma, odrzanu u Zagrebu, prikazao u drukcijem svjetlu. Njegovi filmovi Osuđeni (1954) i Brodovi ne pristaju (1955), snimljeni na filmskoj traci 8mm, crno-bijeli, odmah su uzeti u razmatranje kao nekonvencionalna djela, a i danas su sacuvali vizualne vrijednosti unatoc koroziji vremena. Sudbina amaterske kinematografije na prostoru bivse Jugoslavije ne bi bila toliko zanimljiva ni specificna bez Mihovila Pansinija. Zvali su ga ‘pjesnikom istrazivacem’. Kao autor lucidan je, pionir novih ideja u amaterskoj kinematografiji, koje su bile usporedive s tendencijama u europskoj kinematografiji. Prolifikacija intimnih svjetova, ignoriranje spektakla, niski budzeti, snimanja izvan studija, na ulici, bila su istaknuta obiljezja jedne nove duhovne generacije europske kinematografije. Kratkometrazni filmovi Siesta (1958) i Zahod (1963) filmovi su u kojima Pansini napusta svoje pretenzije prema profesionalnoj kinematografiji. Oba filma znace korak naprijed prema oslobođenju latentne energije. Autenticna vrijednost medija kreira se u procesu redukcije intervencije autora u svojem djelu . Filmska kamera stavljena je u poziciju slucajnog voajera i snima kadrove kojima nije dirigirao redatelj. Odbacivanje, dakle, kinematskih efekata koncentrira gledatelja na duhovni potencijal audio-vizualnog sadrzaja. Sljedeca istrazivanja vode ga, pod navodnicima, u apsolutni eksperiment unutar medija, nazvana ‘fiksacija’ (K3 — Cisto nebo bez oblaka), nakon cega Pansini zavrsava svoju potragu u mediju i zaustavlja kreaciju, oslanjajuci se na razlicite alternativne ideje. Njegov antikonformisticki stav prema kinematografiji vazniji je i poticajniji od njegovih filmova. Njegovi utjecaji prosirili su se na mlade autore kako u Zagrebu, Beogradu, Splitu tako i u Sarajevu, Ljubljani. Pansini je predvodnik konceptualnih istrazivanja u podrucju medija, svjezi duh amaterske kinematografije. Autor je u onom vremenu imao dva usporedna zivota: u jednom je bio specijalist medicine koji ce s vremenom doktorirati i postati profesor na fakultetu; u drugom bio je filmofil i plodan filmski amater. Živuci katalizator avangardne kinematografije u nas i pokretac razgovora o antifilmu. Glavni animator GEFF-a, prvoga svjetskog festivala eksperimentalnog filma u to doba. Pansini je snimio tridesetak kratkometraznih filmova tijekom pedesetih i sezdesetih godina, a svojem produktivnim radu cesto je mijenjao poglede na ekspresivnu i poetsku kinematografiju i konacno antifilm: kinematografija s redukcijskim mogucnostima . Postaje majstor amaterske kinematografije 1961. s Aleksandrom Petkovicem i Markom Babcem.

Izvor: www.hfs.hr

——–

Wittgenstein u Filozofskim istrazivanjima uspoređuje jezik s gradom, a ovdje se namece wittgensteinovska usporedba s dusom (psihom). Grad, jezik, predgrađa naseg jezika, nase duse, to je splet ulicica i trgova, starih i novih kuca, i kuca s nadogradnjama iz razlicitih vremena: i sve to okruzeno mnostvom novih pregrađa s ravnim pravilnim ulicama i s jednolikim kucama Kakva slikovitost i metaforicnost, i kako prikladna usporedba s oblicima i stvarnim vremenom (iz razlicitih vremena).

Mihovil Pansini, fragment iz Biljeznice Mihovila Pansinija. Izvor: www.hfs.hr

——–

ISTRAŽIVANJE PRESTAJE BITI ZNANSTVENO – METODOLOSKA METODA. …ONO POSTAJE EGZISTENCIJALNA TEMA COVJEKA’.

Iz druge teze osnivaca GEFF-a, objavljeno u knjizi GEFF-a 63

iz teksta Tomislava Brcica Fenomen i kultura kinoklubova sezdesetih godina i utjecaj novih tendencija na festival GEFF. Izvor: www.hfs.hr

——–

galerija je otvorena dnevno od 21 do 22 h ili prema dogovoru . ulaz slobodan

galerija siva) (zona: Put Sv. Nikole 7 . Korcula
posta: pp 95 . 20260 Korcula

Korcula Blog Topics